Damir, 9A4OE je lijepo napisao:
HRSKVS je tajna. Nitko osim onih koji su se prijavili neznaju i nesmiju znati ništa. Ni što se radi, ni kako se radi, ni gdje se radi.
Ja se nisam i neću prijaviti. Ali, nedaj bože potrebe, uzeo bih uređaj, antenu, akumulator i dobru volju i javio se. Ali kako je sve tajna, frekvencije, vrste rada, procedure, nemam se zašto i nemam se razloga javiti. Sve će odraditi tajni specijalci. Oni sve znaju, ništa se od toga nesmije proširiti da nebi netko tko nije posvećen možda pomogao u slučaju potrebe. Pa kad je tako zašto da se i javljam.
Tako su nedavno, organizirano, postupili čileanski radio-amateri. Njihov je sustav očigledno bolji - nisu neka sekta posvećenih, obični su amaterski rado-operatori koji su veoma brzo izašli na teren sa osnovnom opremom, uspostavili veze i odradili posao. U nas, za raditi u HRSVKS-u, treba imati svašta nešto, radio-stanica sa akumulatorom ili malim agregatom i antenom nije dostatna, treba i kompjutor, možda i dva, interfejs(i), za sve to napojiti strujom treba dooobar agregat, treba i pisaći stol za sve to poredati, treba udobna fotelja za spustiti umornu guzu nakon što se sve to pospaja, pouključuje, uspostavi veza između tih nekoliko posvećenih centara, vjerojatno i ADSL i tko zna što još. Možda kamere neke od TV kuća da sve to lijepo uslikaju i da netko od posvećenih da interview? Imaju Ameri krasne, ogromne kamione krcate opremom za vezu, optočene kromom i nebrojenim žaruljicama kao božićna dekoracija, zašto i mi ne bi nabavili takvih par komada? Uostalom, izvjesni je gospodin u metropoli navodno nabavio nekakvo oklopno vozilo za izvanredne situacije pa zašto se i za HRSVKS ne bi nabavilo par tih američkih igračaka? Što su to oni bolji od nas?
Nije da to što HRSVKS ima ne valja, valja ali nije to za livadu, za šator, za ispod drveta ili neke improvizirane nadstrešnice, to je za centre veze, za suhe, klimatizirane prostorije sa puno svjetla i komfora, s bezbroj telefona i ADSL-om, da centri međusobno komuniciraju, za one radnike na terenu je radio-stanica, taster, mikrofon, akumulator ili mali agregat i antena, sve ostalo se improvizira na licu mjesta i podaci se šalju centrima koji onda međusobno blop-blopaju do mile volje. I, ako ćemo pravo, podaci se s terena šalju onako kako je najsigurnije, a to je još uvijek stara, prezrena telegrafija čiji je signal, čak i male snage, daleko prodorniji, jasniji i čitljiviji i pri najgorem QRM-u i QRN-u od fonijaškog pa i digitalnog. U popisu frekvencija i vrsta emisija HRSVKS-a ne vidjeh i tu mogućnost.
Dakle, Sergio, ja sve ovo pišem ne u svrhu svađe nego u svrhu uspostavljanja jednog masovnog (koji će, dakle, uključivati veliki broj nas amaterskih radio-operatora sa tehnikom kojom raspolažemo i znanjima kojima raspolažemo), fleksibilnog i učinkovitog sustava radio-veza u izvanrednim situacijama. Ali zašto ja to govorim tebi kada ti to ne razumiješ nego doživljavaš kao svađu? Tebi koji si jučer sjeo za radio-stanicu... Ja pamtim neka vremena o kojima si ti, možda, tek nešto načuo, u kojima su radio-amateri u katastrofalnim, pače kataklizmičkim potresima u bivšoj državi (1963. Skopje, 1969. Banja Luka, 1979. crnogorsko Primorje...) odradili svoj dio posla besprijekorno, s tada raspoloživom tehnikom i puno entuzijazma. Bilo je tu i nekih velikih vježbi (npr. vježba "Sloboda 71" u Lici 1971. godine) u kojima su uz profesionalne sustave veza sudjelovali i radio-amateri sa svojom tehnikom i nisu nimalo zaostajali, dapače... Ali, vidi vraga, sve se to radilo krajnje primitivno, telegrafijom, AM-om, SSB-om, nije bilo računala, nije bilo FM-a, nije bilo digitalija, interneta, blop-blop-a, a veze su funkcionirale i to kako su funkcionirale... I danas bi, a stara je istina - što jednostavnije to učinkovitije!
Vjerujem da će, kad se tako neke stvari shvate, biti puno više radio-amatera uključeno u taj (HRSVKS) ili neki drugi, masovniji i učinkovitiji sustav veza u kriznim stanjima.
