Mobilna "screwdriver" antena 2

[9A3FP]

        Ovo je nastavak prvog dijela i opis izrade nove mobilne antene.

        Opis ove, sada još nedovršene antene, započet ću od izbora materijala i dijelova. Obzirom da je antena prvenstveno namjenjena mobilnom radu, posebnu pažnju treba usmjeriti na materijale koji su izloženi atmosferskim utjecajima.

U obzir dolaze samo inox, bakar, mesing, bronca i plastika. Obično željezo i čelik te aluminij i drugi materijali podložni atmosferskim utjecajima nisu pogodni za ovu antenu. Aluminij se može koristiti za neke dijelove, ali samo ako se antena bude koristila na fiksnoj lokaciji. Voda i sol mogu napraviti toliko štete da će se aluminijski dijelovi nakon nekoliko godina korištenja morati zamjeniti. Na prethodnoj anteni imao sam samo tri čelična vijka i to mi je prouzročilo nekoliko sati nepotrebnog rada.

        Dakle, nakon nekoliko godina korištenja antene, spoznao sam koje su prednosti,a koje su mane konstrukcije. Definitivno je prethodna konstrukcija bila nedovoljno robusna za mobilni rad. Takva bi se mogla koristiti kao fiksna. Jedna dosta nezgodna mana prethodne antene je bila izvedba zavojnice sa flaksom između namotaja. Nakon nekoliko godina flaks je jednostavno ispucao i odmotao se.

        Da bih ispravio sve te nedostatke, odlučio sam sve izraditi od inox-a, mesinga i plastike. Ponovo sam se vodio idejom da koristim materijale i dijelove koje već posjedujem, koji su jeftini i koji su lako dobavljivi. Za antenski priključak izabrao sam N konektor jer je vodonepropustan. Nalazi se na donjem "čepu" kratke plastične cijevi na koji je dodan kužno izrezan inox lim radi što veće vodljive površine koja će biti u kontaktu s masom vozila. Ovo je vrlo bitno! Nije dobro vezati masu antene za vrata ili koristiti magnetski nosač. Može i tako, u krajnjem slučaju, ako ne može drugačije ali se mogu očekivati i lošiji rezultati. S unutrašnje strane plastičnog čepa sam postavio mesingane odstojnike za fiksiranje u plastičnu cijev i vezu sa transformatorom impedancije. Te odstojnike samzalio poliesterom sa dodatkom "armature"- platna. Na taj način sam dobio pojačan donji dio antene i 4 odstojnika koji vire iz poliestera na koje sam stavio stopice i međusobno ih povezao. Na ovaj način sam dobio vrlo dobru masu za trafo impedancije. Trafo je mehanički odvojen od stopica plastičnom podloškom.

        Slijedeći dio, u koji se umeće prethodni, je nosač donje inox cijevi s vanjske strane i elektromotora s unutrašnje strane. Taj "nosač" je u stvari komad plastične cijevi promjera 50mm. Elektromotor je "uglavljen" u plastičnu cijev promjera 40mm
a ova je postavljena unutar plastične cijevi promjera 50mm. Centriranje ovih dviju cijevi izvedeno je pomoću odgovarajućih plastičnih prstena. Unutar cijevi od 40mm nalazi se i bakrena traka smotana u nepotpun prsten na koju je zalemljena žica za vezu s trafoom impedancije i 3 kratka mesingana odstojnika u koje se ušarafljuju 3 vijka koji prolaze kroz plastičnu cijev 50mm i inox cijev. Preko ta 3 vijka je ostvarena veza između trafoa i inox cijevi.

        Slijedeći dio je navojna šipka M8 koja se na donjem kraju mora izbrusiti u šesterokut kako bi se mogla spojiti s elektromotorom. Kad je obrađena i spojena s elektromotorom, taj spoj se mora probušiti svrdlom 2mm i kroz rupu staviti osigurač ili vijak od 2mms maticom. Dužina navojne šipke ovisi o dužini cijevi na koju jenamotana zavojnica. Na vrhu navojne šipke nalaze se dvije matice između kojih je ležaj na kome se nalazi disk od pleksiglasa koji služi kao "centrator" tj. držač šipke u sredini gornje cijevi. Ovo se može napraviti i bez ležaja, ali treba oštetiti navoj pokraj samih matica da ne bi došlo do odšarafljivanja. Ja sam slučajno imao pogodan ležaj pa sam ga iskoristio. Promjer diska mor biti manji od unutrašnjeg promjera gornje cijevi i ne smije zapinjati.

        Sada dolazimo do gornje plastične cijevi na koju je namotana zavojnica. Upotrijebio sam zelenu cijev za vodu. Obzirom da je vanjski promjer cijevi tek nešto malo manji od unutrašnjeg promjera inox cijevi, trebalo je malo "skinuti" na tokarskom stroju kako bi se ostavio prostor za namotaje. Kad je cijev stanjena istokaren je spiralni utor za namatanje bakrene žice. Ovo treba precizno napraviti tako da zavojnica lako klizi kroz inox cijev. Na donjem kraju cijevi nalazi se kružno izrezana pločica od pleksiglasa vanjskog promjera nešto malo manjeg od unutrašnjeg promjera inox cijevi. Fiksirana je s 3 vijka, u sredini ima rupu promjera 10mm i fiksiranu maticu za drvo M8 kroz koju prolazi navojna šipka. U istokareni utor namotano je oko 200 namotaja. Broj namotaja nije kritičan. Kod ove zavojnice je vrlo bitno dobro fiksirati kraj namotaja na donjem dijelu koji se nigdje ne spaja. Ja sam to učinio vijkom. Zaboravio sam spomenuti prored - 3mm, žica fi 1,5mm.

        Inox cijev. Mogla je biti i bakrena, ali... Dužina 1m, na gornjem kraju po rubu zalemljena kontaktna pera. Skinuo sam ih sa starih telefonskih releja. Bitan je oblik kao na slici. Moraju biti zalemljeni što više u ravnini i pravilno raspoređeni. Broj nije bitan, ali ne bi trebali biti preširoki 3-5mm je OK. Ako su premekani ili između zavojnice i inox cijevi ima više "lufta", na gornjem dijelu se može staviti odgovarajuća gumica ili opruga. Tu treba paziti da pritisak pera nebude preslab, ali ni prejak.

        Dolazimo do "glave" tj. spoja gornjeg kraja zavojnice sa štapom na kraju. Tu sam opet koristio dio plastične cijevi fi 50mm, poklopac nečega, keramički nosač antene stare vojne stanice na koji sam našarafio štapnu antenu iste radio stanice.

        I na kraju ostaje samo cilindrična zaštita od atmosferskih utjecaja. Ovdje sam koristio plastične bočice sokova. Nije optimalno rješenje,ali poslužit će dok ne nađem nešto bolje.

        Za olakšanje rastavljanja i sastavljanja obavezno je stavljati markere, vijke do kojih se cijevi spajaju jedna s drugom.

         Toliko do završetka i mjerenja, 73 de 9A3FP