Muzeji

[9A6AA]

Sinoć smo prošetali kroz zagrebačku Noć muzeja. Svratili smo u Gljivarski muzej, HT muzej, Zagrebački povijesni muzej te Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke.
Evo par zanimljivosti:


Malo flore i faune: Stručnjak za svijet gljiva, 9A1MB i dugogodišnji početnik, 9A6AA, u Gljivarskom muzeju u Zagrebu. Izvrsna stalna postava. Slike s neprikosnovenim autoritetom iz ovog područja, Romanom Bošcem, objavit ćemo na klupskom blogu.


Uspomena na stara vremena: Hughes telegraf koji je u Zagreb došao i Mađarske (Ujpest) (HT muzej).


Opet malo flore i faune: Rigalica za vodu u obličju žabe, prema nacrtu Hermana Bollea, izveo je klesar majstor zagrebačke Obrtne škole (1886). Ulomak donjeg vijenca prve sjeverne galerije južnog tornja Zagrebačke katedrale.


Što mislite što je ovo? Oznaka je "B.P.P. 5". Made in USA. Zagrebački povijesni muzej stvarno vrijedi i treba obići...

9A6AA

[9A4OE]

Što mislite što je ovo? Oznaka je "B.P.P. 5". Made in USA. Zagrebački povijesni muzej stvarno vrijedi i treba obići...

9A6AA

Što mislite što je ovo?1
Što mislite što je pvo?2
dobro je Djani primjetio, između ostalog ovaj iz muzeju je nekompletan, fali kristal

[9A6AA]

Odgovor je polovičan.
Rečeno je da se izložak nalazi u Zagrebačkom povijesnom muzeju pa je bitna njegova povezanost s Gradom te s godinom koja se iščitava iz imena fajla (slike):1941.

Da, nedostaje kristal, no, za povijesno značenje ove postaje, u ovom trenutku to nije ni bitno.

Dakle, riječ je o radijskoj postaji zagrebačkih ilegalaca koja je emitirala iz Zagreba počevši od lipnja 1941. godine, iz Tuškanove br. 15, (iz stana Stjepana Engela), i to svake večeri u trajanju od 15 do 20 minuta. Da joj se ne bi ušlo u trag, premještavana je nekoliko puta: u Selsku 23 (u stan Martina Mojmira) te Šoštarićevu 8 (kod Anke Franković) i nakraju u Istarsku ulicu. Sredinom 1944. u Zagreb je dopremljena nova postaja te smještena kod obitelji Banel, u Lošinjsku 44.

I nije točno "da je na slici PS spojen na mjesto jacka za slušalice, tako da vjerovatno niti u muzeju nemaju pojma što i kako....". U "jack za slušalice" utaknute su slušalice, tako da neki drugi pojedinci "nemaju pojma što i kako..."

Na slici je ilegalka Ljerka Dulčić-Kirac, "šifrantkinja i radistica-radiotelefonistica".

[9A4OE]

RADIO-STANICA CK KP HRVATSKE 1941.
Početkom lipnja 1941. godine, saopćio mije Joco Đaković, sekretar Mjesnog
komiteta SKOJ-a za Zagreb, čiji sam član tada i ja bio, da se trebam sastati sa Br­
kom (ilegalno ime druga Radeta Končara), na određenom mjestu, zbog nekog
zadatka. U to vrijeme prakticiralo se u Zagrebu, da se članovi MK SKOJ-a po­
vremeno, po potrebi, šalju na posebne zadatke koje su dobivali od MK HPH ili
CK KPH. Tako je, na primjer, član MK SKOJ-a Tibor Zelinka* sudjelovao u na­
padu na logor Kerestinac, a ja u likvidaciji agenta Tiljka, a da mi to međusobno
nismo znali. Važio je konspirativni princip - »treba da znaš samo ono, što po po­
trebi rada moraš znati«. Tada sam ja Tibora, koji mije bio posebno drag prijatelj,
ispratio kad je išao za Kerestinac, ali mi nije rekao kuda ide, već samo da će
učestvovati u nekoj akciji. To je bio, na žalost, naš posljednji susret.
Sve sam ovo spomenuo, da bi se shvatilo, da i u ovom napisu ne mogu iz­
nijeti sve činjenice u vezi sa radio-stanicom, kao na primjer tko je sve sudjelovao
na njenoj izradi i na kojim mjestima, tko je dao materijal, kako se radilo itd.
Pošao sam, dakle, na taj sastanak sa Radetom Končarem ne znajući o čemu
se radi. Bilo je to kod Kazališta. Rade me je poveo u podrum jedne zgrade na
Marulićevom trgu, gdje je bila krojačka radionica. U pokrajnjoj prostoriji, poka­
zao mi je jednu malu radio-stanicu. Napominjem, da sam po struci radio-meha-
ničar, te je to svakako bio razlog što me je Rade uzeo za taj zadatak. Stanicu sam
pregledao i odmah mu rekao da mi se ne sviđa, i da je suviše slaba za svrhu za
koju je namijenjena, tj. da se s njom daju javne obavijesti CK KPH. Ukratko, sta­
nica je bila male snage i nije se moglo očekivati da će dosegnuti izvan lokalnih
razmjera. To je bilo vidljivo po upotrebljenim običnim elektronkama, (na izlazu,
mislim, EL 6 ili slično). Cijela stanica bila je teška, po prilici, petnaestak kilog­
rama.
Rade je stao na stanovište da ipak izvršimo probnu emisiju, što sam i učinio
iz stana našeg skojevca Ivice Ožegovića u Bosanskoj ulici. Rezultati ni po snazi
ni po kvaliteti modulacije nisu bili zadovoljavajući i Rade je stanicu povukao.
Probe su bile izvršene čitanjem nekih literarnih tekstova i, naravno, bez najave.
Prema nekim podacima koje smo dobili poslije rata tu stanicu je vjerojatno iz­
radio skromnim sredstvima skojevac Zvonko Kosi, đak srednje tehnike. On
je poginuo 1943. godine, vjerojatno kao tehničar radio-stanice ZAVNOH-a u
Otočcu.
Nakon izvjesnog vremena bio sam ponovno pozvan na sastanak sa Radetom
Končarem. Dočekao me je raspoložen i rekao mi da ću sada vidjeti nešto bolje.
Pošli smo u jedan stan u Tuškanovoj ulici broj 15. Na vratima je pisalo Engl. Tu
nisam nikoga poznavao. Unutra su mi Rade i Engl u kupaonici pokazali stanicu.
Zaista je bila solidno izrađena. Čudio sam se da je napravljena u tako kratkom
vremenskom razdoblju. Sastojala se iz dva dijela, a svaki se mogao smjestiti u
svoj kovčeg. Jedan je dio bio ispravljač sa modulatorom, a drugi izlazni stepen
oscilator sa svim potrebnim instrumentima za štimanje. Upotrijebljene su nje­
mačke elektronke većih snaga (nešto poput RL 12 P 35 ili slično); izlazna snaga
bila je oko 100 W. Ne sjećam se svih detalja, ali bio je to solidno i stručno izrađen
uređaj. Poslije rata sam saznao daje pri izradi sudjelovao i radio-mehaničar Bla-
žina, a materijal je dobiven od drugova koji su radili na aerodromu Borongaj.
Vjerojatno je to i tačno.
Od Engla sam dobio sva potrebna uputstva za spajanje ta dva dijela, uštima-
vanje'stanice, podatke za antenu. Sjećam se da je antena bila duga oko 19 m, sa
napajanjem na određenoj dužini od početka. Valna dužina je vjerojatno bila 29
m. Stanicu smo u kupaonici isprobali na lažnoj anteni. Izvršio sam nekoliko pro­
ba uštimavanja, jer ranije nisam radio na takvim uređajima. Moram naglasiti da
nije tačan podatak koji se u nas pojavio u više navrata u štampi, da su se iz toga
stana, uzastopno davale javne i najavljivane emisije i to cijeli tjedan.
Nakon upoznavanja sa stanicom, koju sam drugi dan i odnio iz stana Eng],
Rade mije dao slijedeća uputstva. Stanica će raditi svake srijede u 21 sat, na val­
noj dužini 29 m sa najavom: »Ovdje radio-stanica CK KPH« i na kraju dat će na­
javu slijedeće emisije iduće srijede u isto vrijeme na istom valu. Zatim mije ka­
zao da se povežem sa drugaricom Rajnom Kravar, koja će biti veza sa CK i do­
nositi materijal koji ćemo naizmjenično čitati; i da emisija ne smije trajati više
od 15 minuta. Naš zadatak je, također, bio da pronađemo za svaku srijedu stan
za emitiranje. Ja sam bio zadužen za donošenje stanice, za njezino otpremanje
i pothranjivanje na sigurno mjesto poslije emisije koje sam morao unaprijed
pronaći. Svaki put montirao sam drugu antenu, jer staru nisam skidao. U to vri­
jeme bile su žičane L antene u sveopćoj upotrebi za slušanje radija i bio ih je pun
Zagreb.
Mesto instaliranja zadavalo nam je mnogo glavobolje. Vlasnici stana trebali
su biti ili komunisti ili jako sigurni simpatizeri, zatim, da nisu kompromitirani;
da ne smiju vidjeti šta donosimo i radimo i da trebaju vjerovati da samo prima­
mo i bilježimo vijesti iz Moskve, što je ujedno bilo i opravdanje za montiranje
antene. Bilo je to sve dosta komplicirano. Poteškoća je bila i u donošenju i od­
nošenju stanice. Prenosio sam je u dva puta, jer je bila teška oko 60 kg. Bio je
problem kako da ostavim na ulici jedan dio dok drugi unesem. Pomagača nisam
htio, a niti mi je tko rekao da ga mogu imati. To sam pitanje uspiješno riješio
uz pomoć svog oca koji nije znao o čemu se radi. Naime, otac je radio u manjoj
tekstilnoj tvornici Lavoslava Grivičića u kojoj je bilo oko 300 radnika. Grivičić
je bio lični prijatelj Ante Pavelića i ustaški glavešina. Ostali glavni šefovi u toj
tvornici (Sabljak i Hofman) priključili su se još ranije ustaškom pokretu i već
postali ustaški funkcioneri, pa je moj otac ostao kao jedini financijski i tekstilni
stručnjak. Imao je ključeve tvornice i često dolazio i po podne u ured. (Moj otac
je surađivao sa NOP-om i kasnije otišao u partizane). Dakle, otišao sam ocu i re­
kao mu da mi je dva puta u tjednu potreban tvornički tricikl (koji im je služio
za manje dostave) da prebacujem neke stvari. Taj je tricikl bio naročito pogodan,
jer je na stranicama svog transportnog sanduka imao table sa natpisom firme
Lavoslava Grivičića, kojeg su svi, a naročito policija, znali kao Pavelićevog osob­
nog i obiteljskog prijatelja, a vjerojatno i kao finansijera ustaškog pokreta. Otac
je saznao čime se bavim. Stoga nisam više ni spavao kod kuće, ali mi je tricikl
redovno davao. Time je problem bio riješen. Vozio sam stanicu kroz grad pokri­
venu vrećama, bez velike bojazni da će netko kontrolirati što je u trokolici.
Održali smo svega četiri emisije. Prvu smo održali iz stana profesorice Olge
Franković, koja nam je prepustila stan i otišla nekoliko dana rodbini u Slavoniju.
Drugu iz stana našeg skojevca Ivice Ožćgovića. Treću pod prilično riskantnim
okolnostima iz stana mojih roditelja, a četvrtu ponovo iz stana profesorice Olge
Franković. U emisijama smo čitali proglase i saopćenja CK KPH, vijesti o par­
tizanskim borbama u Jugoslaviji i slično. Poslije pročitanog teksta davali smo sli­
jedeću obavijest: Slušajte nas iduće srijede na istom valu. u isto vrijeme!
Za emitiranje iz Selske 23, iz stana mojih roditelja, odlučili smo se u posli-
jednji čas, jer nam je iznenada propala, zbog hapšenja, jedna druga mogućnost,
a nije više bilo vremena za pronalaženje drugog stana. Htjeli smo pošto-poto od­
ržati emisiju u određeno vrijeme, jer je to bilo veoma važno zbog komunista,
antifašista i svih ostalih rodoljuba. Ona im je trebala dizati moral i otvarati per­
spektive za NOB. Okupatori i kvislinzi su bijesnih što su im komunisti davali do
znanja da neće imati mira u okupiranoj zemlji.
Stan mojih roditelja nije bio pogodan iz više razloga. U njemu više nisam bo­
ravio, jer sam očekivao hapšenje. Sestra je bila još iz predratnog razdoblja u po­
kretu. Susjedi i okolica je znala naše političko uvjerenje. Bez obzira na sve to Raj­
na i ja smo ipak odlučili da održimo emisiju. Moje sam zamolio da to veče ne
izlaze iz sobe, da nebi videli Rajnu. U tome mi je mnogo pomogla sestra koja
je umirivala roditelje. Oni su se, naime, jako uplašili, pogotovo kad sam pred-
hodno dovukao ta dva teška kovčega i montirao antenu. Rekao sam da ćemo slu­
šati i bilježiti vijesti iz Moskve. Otac je bio još više uznemiren kad je vidio da sam
za balkon svezao smotani konopac i kad sam mu objasnio da ćemo se tuda spus­
titi ako nas otkrije polcija. »A što ćemo mama i ja? - upitao je otac. Na to nisam
imao odgovora. Međutim, emisija je protekla mirno. Ustaška policija došla me
je ubrzo hapsiti, ali me nije našla.
Stanicu sam kao i obično, sutradan odvezao na Trešnjevku na tavan slasti­
čarske pekare, gdje sam je pohranio uz pomoć Pere Rukavine koji je tamo radio.
On, također, nije znao šta se nalazi u kovčezima. Pero Rukavina je ubrzo uhapšen
i strijeljan zbog napada sa ostalim drugovima na studentsku ustašku bojnicu
kod Botaničkog vrta. Ta akcija je poznata širom zemlje, jer je bila izuzetna po
hrabrosti dvanaestak omladinaca koji su tačno u podne napali bombama i piš­
toljima usred grada i stotinu naoružanih ustaša.
Stanica je pala u ruke policije sasvim slučajno.
Jednog dana obavijestio me je Pero Rukavina, da su neki drugovi iz njegove
radionice uhapšeni kod svojih kuća i da bi trebalo hitno one kovčege sa tavana
odnijeti, jer postoji mogućnost premetačine i u radionici. Radilo se, dakle, o sa­
tima, možda i minutama, da izvučem stanicu ispred nosa policije. Odjurio sam
po trokolicu i uz Perinu pomoć natovario kovčege. Odlaknulo mi je kad sam se
udaljio sa tog »vrućeg« mjesta. Tada sam počeo razmišljati kuda s njom. U ne­
dostatku boljeg rješenja odvezao sam je na Berek kod Knežije u špecerajsku tro-
govinu Lea Rukavine. On je bio član Partije i član našeg MK SKOJ-a. Tu trgovinu
je Leo otvorio uz pomoć Partije, pa je služila u ilegalne svrhe. Dovesti ili odnijeti
nešto iz takve trgovine nije bilo sumnjivo. Donio sam stanicu kod Lea i on ju je
smjestio u poseban bunker u koji se ulazilo dizanjem dasaka poda iza tezge. Re­
kao mi je da je čim prije prebacim na drugo mjesto, budući da nije bilo u duhu
konspiracije da se na jednom mjestu pohrane stanica i tehnika. Naime, u bun­
keru je već bila tehnika PK SKOJ-a: šapirografi, pisaći strojevi, propagandni ma­
terijal i si. Silom prilika prekršio sam taj princip i stoga je stanica pronađena.
Vjerojatno je isti aan, ili možda sutra ujutro, došao u trgovinu Joco Đaković, sek­
retar MK SKOJ-a po neki materijal. Bili su sami u trgovini, pa je Leo iza tezge
podigao daske skrovišta u namjeri da da Joci određeni materijal. Toga časa upali
su agenti. Joca se snašao, zatrazio pastu za cipele, platio i otišao. Očevidno je da
agenti nisu znali mnogo o Leu, jer ne vjerujem da bi se Joco tako lako izvukao.
Oni su sačekali da Joco ode, a zatim rekli Leu da pođe s njima. Tada više nije
bilo moguće zatvarati skrovište, a da to oni ne primijete. Leo ih je upitao da li
se može presvući, jer je bio u radnom mantilu. Budući da su mu to dozvolili
može se zaključiti da su u njega samo sumnjali. Nakon toga Leo je otišao u po­
krajnju porostoriju, iskočio kroz prozor i pobjegao. Time je počela prava hajka
na Lea. Izdata je i potjernica sa njegovom slikom. Jasno, da je pretragom trgo­
vine otkrivena stanica zajedno sa tehnikom. Leo je uspio pobjeći. Partijskim ve­
zama prebacio se na Okić. Poslije izvjesnog vremena ubijen je na Okiću od ustaša
u jednoj klijeti gdje je davao otpor do posliiednjeg metka.
Stanica CK KPH veliki je uspjeh, a posebno druga Radeta Končara, na čiju
inicijativu je proradila.
Bez obzira na njen kratak vijek imala je ta stanica veliki moralni i propa­
gandni značaj, kada se uzme u obzir vrijeme i uvjeti pod kojima je djelovala.
Martin Mojmir sječanja

[9A6AA]

Hmmm... ovo na slikama nije ni približno 60kg! Mada se neki podaci, glede lokacija poklapaju.

Očigledno je donja postaja imala drugu namjenu: operatorka radi CW.

Dolje su slike koje prikazuju da "u muzeju imaju pojma što i kako...".
Vidljivo je da su slušalice (obratite pozornost na nijanse boje i izgled kabla od slušalica) uštekane u pravo mjesto a da je utičnica za napajanje prazna. Toliko o tome da neki moraju biti u pravu.

[9A7PJT]

RADIO-STANICA CK KP HRVATSKE 1941.
Početkom lipnja 1941. godine, saopćio mije Joco Đaković, sekretar Mjesnog
komiteta SKOJ-a za Zagreb, čiji sam član tada i ja bio, da se trebam sastati sa Br­
kom (ilegalno ime druga Radeta Končara), na određenom mjestu, zbog nekog
zadatka. U to vrijeme prakticiralo se u Zagrebu, da se članovi MK SKOJ-a po­
vremeno, po potrebi, šalju na posebne zadatke koje su dobivali od MK HPH ili
CK KPH. Tako je, na primjer, član MK SKOJ-a Tibor Zelinka* sudjelovao u na­
padu na logor Kerestinac, a ja u likvidaciji agenta Tiljka, a da mi to međusobno
nismo znali. Važio je konspirativni princip - »treba da znaš samo ono, što po po­
trebi rada moraš znati«. Tada sam ja Tibora, koji mije bio posebno drag prijatelj,
ispratio kad je išao za Kerestinac, ali mi nije rekao kuda ide, već samo da će
učestvovati u nekoj akciji. To je bio, na žalost, naš posljednji susret.
Sve sam ovo spomenuo, da bi se shvatilo, da i u ovom napisu ne mogu iz­
nijeti sve činjenice u vezi sa radio-stanicom, kao na primjer tko je sve sudjelovao
na njenoj izradi i na kojim mjestima, tko je dao materijal, kako se radilo itd.
Pošao sam, dakle, na taj sastanak sa Radetom Končarem ne znajući o čemu
se radi. Bilo je to kod Kazališta. Rade me je poveo u podrum jedne zgrade na
Marulićevom trgu, gdje je bila krojačka radionica. U pokrajnjoj prostoriji, poka­
zao mi je jednu malu radio-stanicu. Napominjem, da sam po struci radio-meha-
ničar, te je to svakako bio razlog što me je Rade uzeo za taj zadatak. Stanicu sam
pregledao i odmah mu rekao da mi se ne sviđa, i da je suviše slaba za svrhu za
koju je namijenjena, tj. da se s njom daju javne obavijesti CK KPH. Ukratko, sta­
nica je bila male snage i nije se moglo očekivati da će dosegnuti izvan lokalnih
razmjera. To je bilo vidljivo po upotrebljenim običnim elektronkama, (na izlazu,
mislim, EL 6 ili slično). Cijela stanica bila je teška, po prilici, petnaestak kilog­
rama.
Rade je stao na stanovište da ipak izvršimo probnu emisiju, što sam i učinio
iz stana našeg skojevca Ivice Ožegovića u Bosanskoj ulici. Rezultati ni po snazi
ni po kvaliteti modulacije nisu bili zadovoljavajući i Rade je stanicu povukao.
Probe su bile izvršene čitanjem nekih literarnih tekstova i, naravno, bez najave.
Prema nekim podacima koje smo dobili poslije rata tu stanicu je vjerojatno iz­
radio skromnim sredstvima skojevac Zvonko Kosi, đak srednje tehnike. On
je poginuo 1943. godine, vjerojatno kao tehničar radio-stanice ZAVNOH-a u
Otočcu.
Nakon izvjesnog vremena bio sam ponovno pozvan na sastanak sa Radetom
Končarem. Dočekao me je raspoložen i rekao mi da ću sada vidjeti nešto bolje.
Pošli smo u jedan stan u Tuškanovoj ulici broj 15. Na vratima je pisalo Engl. Tu
nisam nikoga poznavao. Unutra su mi Rade i Engl u kupaonici pokazali stanicu.
Zaista je bila solidno izrađena. Čudio sam se da je napravljena u tako kratkom
vremenskom razdoblju. Sastojala se iz dva dijela, a svaki se mogao smjestiti u
svoj kovčeg. Jedan je dio bio ispravljač sa modulatorom, a drugi izlazni stepen
oscilator sa svim potrebnim instrumentima za štimanje. Upotrijebljene su nje­
mačke elektronke većih snaga (nešto poput RL 12 P 35 ili slično); izlazna snaga
bila je oko 100 W. Ne sjećam se svih detalja, ali bio je to solidno i stručno izrađen
uređaj. Poslije rata sam saznao daje pri izradi sudjelovao i radio-mehaničar Bla-
žina, a materijal je dobiven od drugova koji su radili na aerodromu Borongaj.
Vjerojatno je to i tačno.
Od Engla sam dobio sva potrebna uputstva za spajanje ta dva dijela, uštima-
vanje'stanice, podatke za antenu. Sjećam se da je antena bila duga oko 19 m, sa
napajanjem na određenoj dužini od početka. Valna dužina je vjerojatno bila 29
m. Stanicu smo u kupaonici isprobali na lažnoj anteni. Izvršio sam nekoliko pro­
ba uštimavanja, jer ranije nisam radio na takvim uređajima. Moram naglasiti da
nije tačan podatak koji se u nas pojavio u više navrata u štampi, da su se iz toga
stana, uzastopno davale javne i najavljivane emisije i to cijeli tjedan.
Nakon upoznavanja sa stanicom, koju sam drugi dan i odnio iz stana Eng],
Rade mije dao slijedeća uputstva. Stanica će raditi svake srijede u 21 sat, na val­
noj dužini 29 m sa najavom: »Ovdje radio-stanica CK KPH« i na kraju dat će na­
javu slijedeće emisije iduće srijede u isto vrijeme na istom valu. Zatim mije ka­
zao da se povežem sa drugaricom Rajnom Kravar, koja će biti veza sa CK i do­
nositi materijal koji ćemo naizmjenično čitati; i da emisija ne smije trajati više
od 15 minuta. Naš zadatak je, također, bio da pronađemo za svaku srijedu stan
za emitiranje. Ja sam bio zadužen za donošenje stanice, za njezino otpremanje
i pothranjivanje na sigurno mjesto poslije emisije koje sam morao unaprijed
pronaći. Svaki put montirao sam drugu antenu, jer staru nisam skidao. U to vri­
jeme bile su žičane L antene u sveopćoj upotrebi za slušanje radija i bio ih je pun
Zagreb.
Mesto instaliranja zadavalo nam je mnogo glavobolje. Vlasnici stana trebali
su biti ili komunisti ili jako sigurni simpatizeri, zatim, da nisu kompromitirani;
da ne smiju vidjeti šta donosimo i radimo i da trebaju vjerovati da samo prima­
mo i bilježimo vijesti iz Moskve, što je ujedno bilo i opravdanje za montiranje
antene. Bilo je to sve dosta komplicirano. Poteškoća je bila i u donošenju i od­
nošenju stanice. Prenosio sam je u dva puta, jer je bila teška oko 60 kg. Bio je
problem kako da ostavim na ulici jedan dio dok drugi unesem. Pomagača nisam
htio, a niti mi je tko rekao da ga mogu imati. To sam pitanje uspiješno riješio
uz pomoć svog oca koji nije znao o čemu se radi. Naime, otac je radio u manjoj
tekstilnoj tvornici Lavoslava Grivičića u kojoj je bilo oko 300 radnika. Grivičić
je bio lični prijatelj Ante Pavelića i ustaški glavešina. Ostali glavni šefovi u toj
tvornici (Sabljak i Hofman) priključili su se još ranije ustaškom pokretu i već
postali ustaški funkcioneri, pa je moj otac ostao kao jedini financijski i tekstilni
stručnjak. Imao je ključeve tvornice i često dolazio i po podne u ured. (Moj otac
je surađivao sa NOP-om i kasnije otišao u partizane). Dakle, otišao sam ocu i re­
kao mu da mi je dva puta u tjednu potreban tvornički tricikl (koji im je služio
za manje dostave) da prebacujem neke stvari. Taj je tricikl bio naročito pogodan,
jer je na stranicama svog transportnog sanduka imao table sa natpisom firme
Lavoslava Grivičića, kojeg su svi, a naročito policija, znali kao Pavelićevog osob­
nog i obiteljskog prijatelja, a vjerojatno i kao finansijera ustaškog pokreta. Otac
je saznao čime se bavim. Stoga nisam više ni spavao kod kuće, ali mi je tricikl
redovno davao. Time je problem bio riješen. Vozio sam stanicu kroz grad pokri­
venu vrećama, bez velike bojazni da će netko kontrolirati što je u trokolici.
Održali smo svega četiri emisije. Prvu smo održali iz stana profesorice Olge
Franković, koja nam je prepustila stan i otišla nekoliko dana rodbini u Slavoniju.
Drugu iz stana našeg skojevca Ivice Ožćgovića. Treću pod prilično riskantnim
okolnostima iz stana mojih roditelja, a četvrtu ponovo iz stana profesorice Olge
Franković. U emisijama smo čitali proglase i saopćenja CK KPH, vijesti o par­
tizanskim borbama u Jugoslaviji i slično. Poslije pročitanog teksta davali smo sli­
jedeću obavijest: Slušajte nas iduće srijede na istom valu. u isto vrijeme!
Za emitiranje iz Selske 23, iz stana mojih roditelja, odlučili smo se u posli-
jednji čas, jer nam je iznenada propala, zbog hapšenja, jedna druga mogućnost,
a nije više bilo vremena za pronalaženje drugog stana. Htjeli smo pošto-poto od­
ržati emisiju u određeno vrijeme, jer je to bilo veoma važno zbog komunista,
antifašista i svih ostalih rodoljuba. Ona im je trebala dizati moral i otvarati per­
spektive za NOB. Okupatori i kvislinzi su bijesnih što su im komunisti davali do
znanja da neće imati mira u okupiranoj zemlji.
Stan mojih roditelja nije bio pogodan iz više razloga. U njemu više nisam bo­
ravio, jer sam očekivao hapšenje. Sestra je bila još iz predratnog razdoblja u po­
kretu. Susjedi i okolica je znala naše političko uvjerenje. Bez obzira na sve to Raj­
na i ja smo ipak odlučili da održimo emisiju. Moje sam zamolio da to veče ne
izlaze iz sobe, da nebi videli Rajnu. U tome mi je mnogo pomogla sestra koja
je umirivala roditelje. Oni su se, naime, jako uplašili, pogotovo kad sam pred-
hodno dovukao ta dva teška kovčega i montirao antenu. Rekao sam da ćemo slu­
šati i bilježiti vijesti iz Moskve. Otac je bio još više uznemiren kad je vidio da sam
za balkon svezao smotani konopac i kad sam mu objasnio da ćemo se tuda spus­
titi ako nas otkrije polcija. »A što ćemo mama i ja? - upitao je otac. Na to nisam
imao odgovora. Međutim, emisija je protekla mirno. Ustaška policija došla me
je ubrzo hapsiti, ali me nije našla.
Stanicu sam kao i obično, sutradan odvezao na Trešnjevku na tavan slasti­
čarske pekare, gdje sam je pohranio uz pomoć Pere Rukavine koji je tamo radio.
On, također, nije znao šta se nalazi u kovčezima. Pero Rukavina je ubrzo uhapšen
i strijeljan zbog napada sa ostalim drugovima na studentsku ustašku bojnicu
kod Botaničkog vrta. Ta akcija je poznata širom zemlje, jer je bila izuzetna po
hrabrosti dvanaestak omladinaca koji su tačno u podne napali bombama i piš­
toljima usred grada i stotinu naoružanih ustaša.
Stanica je pala u ruke policije sasvim slučajno.
Jednog dana obavijestio me je Pero Rukavina, da su neki drugovi iz njegove
radionice uhapšeni kod svojih kuća i da bi trebalo hitno one kovčege sa tavana
odnijeti, jer postoji mogućnost premetačine i u radionici. Radilo se, dakle, o sa­
tima, možda i minutama, da izvučem stanicu ispred nosa policije. Odjurio sam
po trokolicu i uz Perinu pomoć natovario kovčege. Odlaknulo mi je kad sam se
udaljio sa tog »vrućeg« mjesta. Tada sam počeo razmišljati kuda s njom. U ne­
dostatku boljeg rješenja odvezao sam je na Berek kod Knežije u špecerajsku tro-
govinu Lea Rukavine. On je bio član Partije i član našeg MK SKOJ-a. Tu trgovinu
je Leo otvorio uz pomoć Partije, pa je služila u ilegalne svrhe. Dovesti ili odnijeti
nešto iz takve trgovine nije bilo sumnjivo. Donio sam stanicu kod Lea i on ju je
smjestio u poseban bunker u koji se ulazilo dizanjem dasaka poda iza tezge. Re­
kao mi je da je čim prije prebacim na drugo mjesto, budući da nije bilo u duhu
konspiracije da se na jednom mjestu pohrane stanica i tehnika. Naime, u bun­
keru je već bila tehnika PK SKOJ-a: šapirografi, pisaći strojevi, propagandni ma­
terijal i si. Silom prilika prekršio sam taj princip i stoga je stanica pronađena.
Vjerojatno je isti aan, ili možda sutra ujutro, došao u trgovinu Joco Đaković, sek­
retar MK SKOJ-a po neki materijal. Bili su sami u trgovini, pa je Leo iza tezge
podigao daske skrovišta u namjeri da da Joci određeni materijal. Toga časa upali
su agenti. Joca se snašao, zatrazio pastu za cipele, platio i otišao. Očevidno je da
agenti nisu znali mnogo o Leu, jer ne vjerujem da bi se Joco tako lako izvukao.
Oni su sačekali da Joco ode, a zatim rekli Leu da pođe s njima. Tada više nije
bilo moguće zatvarati skrovište, a da to oni ne primijete. Leo ih je upitao da li
se može presvući, jer je bio u radnom mantilu. Budući da su mu to dozvolili
može se zaključiti da su u njega samo sumnjali. Nakon toga Leo je otišao u po­
krajnju porostoriju, iskočio kroz prozor i pobjegao. Time je počela prava hajka
na Lea. Izdata je i potjernica sa njegovom slikom. Jasno, da je pretragom trgo­
vine otkrivena stanica zajedno sa tehnikom. Leo je uspio pobjeći. Partijskim ve­
zama prebacio se na Okić. Poslije izvjesnog vremena ubijen je na Okiću od ustaša
u jednoj klijeti gdje je davao otpor do posliiednjeg metka.
Stanica CK KPH veliki je uspjeh, a posebno druga Radeta Končara, na čiju
inicijativu je proradila.
Bez obzira na njen kratak vijek imala je ta stanica veliki moralni i propa­
gandni značaj, kada se uzme u obzir vrijeme i uvjeti pod kojima je djelovala.
Martin Mojmir sječanja

A koliko je  Watti  imala  ? !

                                                                                                                          73 PJT

[9A3XR]

Po cijevi koja se spominje trebala je imat cca 8w

[9A4OE]

Dragutin Blažina
IZRADIO SAM RADIO-STANICU ZA PARTIJU
Josipa Engla upoznao sam 1940. godine u poduzeću »Tungsram«. To
se poduzeće nalazilo u Martićevoj ulici br. 14. Bavilo se prodajom na veliko (radio­
aparati, radio-cijevi, žarulje i drugo). Ja sam radio na garancijskim popravcima
radio-aparata. To je moje namještenje, u stvari, bilo zamjenjivanje bolesnog En­
gla.
Kad se Engl vratio s bolovanja, kojom sam ga prilikom upoznao, ostao
sam bez posla kao suvišan. Nakon izvjesnog vremena, opet sam uskočio na mjesto
Engla. Povratkom s bolovanja predložio mi je da osnujemo svoju radionicu.
Naš dogovor je vidljiv iz Englova dopisa koji mi je uputio 28. kolovoza
1940. On glasi:
»Pozivom na naš usmeni dogovor uglavili smo danas sljedeće: Složili
smo se u tome da ćemo započeti obrtnu radionicu pod imenom »RADIOFONI­
JA«, koja će početi s radom 1. rujna 1940.
Pošto Vi nemata prava, tj. majstorski ispit da bi dobili obrtnicu za
radio-mehaničku radionicu, to će obrtnica glasiti na ime Josip Engl iz Zagreba,
a čim steknete potrebno osposobljenje, glasit će obrtnica i na Vaše ime, tj. Josip
Engl i Dragutin Blažina. Budući da ste vi unijeli u posao Vaš alat i instrumente,
te materijalnu vrijednost od din. 10 000, to će omjer udjela biti za Vas 67%, a
za mene 33%. U ovom omjeru imade se i čisti dobitak i mjesečno podijeliti.
^ Na račun zarade primate mjesečno plaću od din. 1 200, koji Vam se
novac uračunava kod konačnog mjesečnog obračuna.
Za slučaj razvrgnuća našeg obrtničkog odnosa imadete pravo na Vaš
alat i instrumente, dok će se materijal podijeliti između mene i Vas prema omjeru
udjela, tj. Vi bi dobili 67%, a ja 33%.
Meni pristoji pravo da povisim svoj udjel na 50%, ako ću biti u stanju
da sve svoje vrijeme posvetim našoj zajedničkoj radionici.
Vi se obavezujete da ćete naš zajednički posao savjesno voditi i uopće
brinuti se za napredak posla, a i po mogućnosti i u slobodnom vremenu aktivno
sudjelovati, dok ću savjetima i iskustvom doprinijeti svoj udio zajedničkoj stvari.
S poštovanjem
Josip Engl«
Sadržaj dopisa bio je takav da nije trebalo praviti nikakav ugovor, već
smo ga dali na potpis svjedocima. Potpisali su ga: moj pokojni otac i Mirko
Knežević, španjolski dobrovoljac, koji se borio na strani španjolske republikanske
vlade, prijatelj obitelji Engl.
Lokal nismo uzimali, nego smo u jednoj sobi Englove dvosobne gar­
sonijere počeli raditi. Postavili smo i ploču na kojoj je bilo napisano: RADIO­
FONIJA, specijalna radiona za popravak i proizvodnju svih vrsta radio-aparata,
dipi. tehn. J. Engl, Zagreb, Tuškanova ul. 15.
Posla je bilo mnogo. Radili su sa mnom Englov brat Stjepan, zvani
Maks, dva šegrta (ondašnji termin za učenike u privredi) Ivo Burja i Vlado
Švec.
Osim mušterija, dolazio je i jedan čovjek. Nije mi bilo poznato zbog
čega je dolazio. U rujnu 1940. godine Josip Engl mi je povjerio da se radi o je.dnoj
konspirativnoj narudžbi. Upitao me je da li sam voljan da je prihvatim, s obzirom
na prezauzetost u poslu. Josip mi se obratio zbog činjenice što je znao da sam
progresivno orijentiran i što sam ispoljavao svoje antifašističko raspoloženje. Nai­
me, takav je bio i on. Bili smo politički istomišljenici. Pridržavajući se principa
konspirativnosti, on mi nikada nije govorio o svojim kontaktima s progresivnim
ljudima i komunistima.
U to vrijeme je bio vrlo aktualan posao postavljanje radio-antena (iz­
rađivale su se od bambusova štapa oko kojeg je bila namotana bakrena žica;
veličina bambusa bila je oko 4 m). Naime, ljudi su htjeli slušali London, Moskvu
i ostale antifašističke stanice, jer su fašističke zemlje Njemačka i Italija predstavljale
veliku opasnost i za našu zemlju.
Potrebno je učiniti digresiju i prisjetiti se da je 1. rujna 1939- počeo
drugi svjetski rat. Njemačka je tog dana napala Poljsku, a 3. rujna Velika Britanija
i Francuska objavile su rat Njemačkoj. Uslijedio je munjeviti slom oružanih snaga
Poljske. Zatim su Nijemci 9- travnja 1940. okupirali Dansku i iskrcali se u Nor­
veškoj. U svibnju iste godine njemačka vojska napala je Belgiju, Nizozemsku i
Luksemburg, zatim i Francusku. Brzo su slomljene oružane snage Nizozemske,
Belgije i Francuske. Njemačka ratna doktrina privremeno je doživjela velik uspjeh,
a Francuska i spomenute države pregažene su za šest tjedana i doživjele su najteži
poraz u svojoj povijesti.
Njemačka, Japan i Italija zaključile su 27. rujna 1940. u Berlinu Trojni
pakt, kojemu su ubrzo pristupile vlade Rumunjske, Madžarske, Slovačke, Bugarske,
a 25. ožujka 1941. i vlada Jugoslavije.
KPJ je prije pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu upozoravala naše
narode i narodnosti na neposrednu opasnost koja prijeti njihovoj slobodi i neza­
visnosti i pozivala ih da pruže odlučan otpor. CK KPJ je sredinom ožujka izdao
proglas »Protiv kapitulacije — za pakt o uzajamnoj pomoći sa Sovjetskim Save­
zom«.
Antene je, dakle, postavljao Josipov brat Stjepan sa šegrtima. Ja sam
uz popravljanje radio-aparata obavljao vrlo važan posao, tj. prerađivao sam stare
radio-aparate ugrađivanjem kratkovalnog područja, jer su sve radio-stanice politi-
čko-propagandnog karaktera radile na kratkim valovima, a među njima je bila i
radiostanica Komunističke partije Njemačke. Ona je radila na valu 29,8 m s
parolom — »Usprkos Gestapou«.
Dakle, u dogovoru s Josipom Englom preuzeo sam tu konspirativnu
narudžbu. Zapravo, radilo se o izradi kratkovalnog odašiljača. Tog neznanca Josip
je oslovljavao imenom Šilja (nakon oslobođenja sam doznao da je to bio pseu­
donim Pavla Papa, člana CK KPJ). Josip mi je rekao da je taj odašiljač potreban
Komunističkoj partiji i da ne računam na normalan honorar nego, eventualno,
na novčanu nagradu. Razumljivo je da sam kategorički odbio bilo kakvu novčanu
nagradu, budući da se taj posao odnosio za potrebe Partije.
Zahvaljajući činjenici da je Josip i dalje ostao »Tungsramov« namje­
štenik, pronašao je način da nabavi cijevi za odašiljače. Ističem taj termin — cijevi,
jer se naziv elektronka u to vrijeme nije upotrebljavao. Odlučili smo se za najjače
cijevi koje su se nalazile u skladištu, a to su bile OS 12/750 iz kojih se moglo
izvući do 100 W antenske snage upotrebom nekoliko takvih elektronki. Međutim,
iskrsle su i poteškoće, pošto nismo imali iskustva u gradnji odašiljača. Josip Engl
je bio, doduše, diplomirani tehničar elektro-smjera; i on je bio u radio-tehnici
samouk. Ja sam, završivši gimnaziju studirao tehniku, otišao, pro forma, u šegrte
da steknem papire, a raditi sam znao, jer sam dugo godina bio radio-amater. Mene
je zapala obaveza da upoznam odašiljače čitanjem stručnih časopisa i stručnih
biltena koje je izdavao »Tungsram« opisujući svoje proizvode. Dogovorili smo se
da šegrtima kažemo da izrađujemo jedan medicinski aparat, a u slučaju bilo kakve
gužve da izjavimo da je to narudžba za rukovodstvo Hrvatske seljačke stran­
ke.
Radio-odašiljač u početnoj fazi gradnje ne razlikuje se od radio-pojačala
i mnogih drugih visokofrekventnih uređaja: po dijelovima nikako, a po obliku
eventualno.
Kad je došlo do ugradnje zavojnica (špula), radio sam samo noću, da
šegrti ne vide. Tada mi je u pomoć pritekao radio-tehničar s vojnog aerodroma
Ivo Cotman. On mi je donio valomjer da mogu uštimati odašiljač na valnu dužinu
od 29 m, da budemo blizu ostalih antifašističkih odašiljača.
Radio-stanicu sam izrađivao od rujna 1940. do veljače 1941. godine.
Upravo kad sam je završio, dobio sam poziv za vojnu vježbu, budući da sam bio
rezervni oficir bivše jugoslavenske vojske u činu potporučnika. Otada sam izgubio
vezu s radionicom.
U ožujku 1941. godine pokret narodnih masa zahvatio je čitavu Ju­
goslaviju. Partija je bila organizator pokreta masa. Bila je svjesna činjenice da nova
Simovićeva vlada dovedena pučem od 27. ožujka (kad je zbačena izdajnička vlada
Cvetković — Maček) ne može stvoriti potrebne unutrašnje i vanjske uvjete za de­
mokratski razvitak zemlje i njezinu što bolju pripremu za otpor fašističkoj agresiji.
Budući da je u Jugoslaviji zbačena vlada koja je potpisivanjem pristu­
pila Trojnom paktu, Hitler je donio odluku da je uništi kao državu. Jugoslavija
je poražena u ratu od 6. do 17. travnja.
U radionicu u Zagreb vratio sam se 12. travnja 1941. iz Koprivnice,
kad se napadom fašističkih armija na našu zemlju raspala jedinica u kojoj sam
bio (Drugi bataljon Pedesettrećeg pješadijskog puka). Nijemci su već bili u Zagre­
bu. Odašiljača više nisam zatekao u radionici. Vjerovao sam da je u rukama Partije.
Prema saznanjima kasnije, poslije rata, ona je vjerojatno bila neko vrijeme u dru­
gom stanu braće Engl, u kojemu je živjela njihova majka, u istoj zgradi. Engla
o tome nisam pitao niti mi je on, iz konspirativnih razloga, bilo što o tome rekao.
Bio sam iznenađen što sam u radionici zatekao nove ljude. Međutim, neke od
njih sam poznavao. Ta okolnost me je uznemirila s obzirom na novonastalu si­
tuaciju kad je Židovima zaprijetila neposredna opasnost. Naime, Englovi su bili
Židovi. Ubrzo su Židovi po nalogu vlasti NDH obavezno morali nostiti na gru­
dima žutu Davidovu zvijezdu.
Dogovorom s Josipom Englom preuzeo sam, pro forma, njegovu ra­
dionicu 16. travnja 1941. i vodio je na svoje ime. Prijavio sam to Prijavnom uredu
redarstvenog ravnateljstva. Englovi su imali još jedan stan u istoj kući u prizemlju
(Tuškanova ul. 15)...
... Osmog srpnja 1941. godine izvršena je racija na Židove u Tuška-
novoj ulici, pa su tom prilikom uhapšeni braća Engl (Josip i Stjepan) sa svojom
majkom. Svi su bili odvedeni u današnji Studentski centar. Njihovu majku (ne­
pokretnu u kolicima) doveli su natrag u njezin stan. Naknadno sam saznao da
su ustaše likvidirale braću Engl u jednom od svojih logora. Ja sam brinuo o
njihovoj majci sve do njezine smrti 1944. godine. Prilikom racije dio garsonijere
u kojoj je bila radionica (a imala je poseban ulaz) je zapečaćen. Budući da sam
dokazao da sam ja dvotrećinski vlasnik, ona mi je otvorena s tim da odatle iselim.
U te prostorije je odmah uselio Ustaški tabor. Odmah sam se preselio u ondašnju
Zvonimirovu ulicu br. 38 (danas ulica Socijalističke revolucije 48).. .*

[9A4OE]

Ljerka Kirac-Dulčić
TAJNA RADIO-STANICA NA TREŠNJEVCI
U rujnu 1944. godine stigla sam u Zagreb — Moj zadatak
radio-telegrafista — Ustaše nisu pronašle bunker — Održa­
vala sam vezu sve do oslobođenja
I
Počeo je rat. Nijemci ulaze u Zagreb, a nekoliko dana iza njih ulazi
i Pavelić. Bila sam tada u petom razredu gimnazije. U školi je već postojala sko­
jevska grupa kojoj sam i ja pripadala. Ubrzo nakon Proglasa CK KPj imale smo
sastanak u stanu Milene Schlesinger i dogovarale se što treba raditi i kako se boriti
protiv okupatora. Direktiva je bila da se skuplja sanitetski materijal i Crvena pomoć
od simpatizera, raspačava ilegalna štampa, da se buše gume na vojnim kamionima,
pišu parole po kućama i plotovima, lijepe leci i okrugli papirići sa srpom i čekićem.
Svaka od nas je imala svoj teren, svoju ulicu i marljivo smo izvršavale postavljene
zadatke. Pošto sam tada stanovala u Trnju, meni je dodijeljen teren gdje me ne
poznaju. Bilo je to oko tvornice »Sila« i Tuškanova ulica. Za kratko vrijeme upo­
znala sam tamo svaku stopu, svaki kutak, svaki stup. Sastanke smo obično odr­
žavale kod Mire Paut u Maksimiru ili pak u Maksimirskom parku. U našoj su
grupi bile iz mojega razreda Mira Paut, Nadina Vatovec, Milena Schlesinger, Rut
Plesner i ja i još neke djevojke iz drugih razreda. U isto vrijeme bila sam povezana
s Nikolom Pavletićem, agronomskim tehničarem u Botaničkom vrtu, kojem sam
nosila lijekove i sanitetski materijal, te municiju. Nikola je to sakrivao u bačve
u kojima su rasle palme i predavao dalje. Godine 1943. počinju hapšenja. Uhapšene
su Rut Plesner i Nadina Vatovec, a mi preostale smo jedna po jedna odlazile u
partizane. Mene je drug Savo Flego Čelik, moja partizanska veza, dočekavši^ me
na cesti iza Sesveta, odveo u Božjakovinu gdje je već čekala grupa Zagrepčana.
Odatle su nas preko mnogih veza prebacili na Bilo-goru, gdje su nas rasporedili
po brigadama. Mene su odredili u Omladinsku brigadu »Joža Vlahović«. Bilo je
to početkom svibnja 1943. godihe.
Iz XVI omladinske brigade »Joža Vlahović«, koja se potkraj kolovoza
nakon povratka s Kalnika ponovo nalazila na Bilo-gori, poslana sam na radio-
telegrafski tečaj pri Glavnom štabu Hrvatske u Vrhovine. Odmah poslije kapitu­
lacije Italije preselili smo u Otočac. Tečaj nisam završila, započela je ofenziva. Nas
nekoliko koji smo u Liku došli iz slavonskih jedinica vratili smo se u Slavoniju
i usput dopratili desetak kola ratnog materijala zaplijenjenog od Talijana. Nisam
se vraćala u svoju brigadu, već sam bila određena da s još nekoliko drugarica radim
na fonijskoj UKV radio-stanici. Održavale smo vezu između VI slavonskog kor­
pusa i Glavnog štaba Hrvatske.
Radio-stanica je bila smještena na jednom od vrhova Papuka u ruše­
vinama starog Kamengrada.
Prvi radio-telegrafski tečaj u Oficirskoj školi VI korpusa počeo je u
ožujku 1944. godine. Sve nas s Kamengrada poslali su na taj tečaj i već u svibnju
smo Sitna i ja, kao najbolje, vraćene u štab Korpusa na praksu kod radio-telegrafista
Ante Antičevića. Desetak dana kasnije došle su Ivanka, Vesna, Sajka, Nada i Vlado.
Tu sam se našla na dežurstvu upravo u vrijeme desanta na Drvar i prva uhvatila
vezu s Vrhovnim štabom nakon napada. Kad su se javili na moj poziv, odmah
sam znala da su se smjestili na sigurnome, da je drug Tito živ, a jedan kurir je
otrčao u štab Korpusa da javi radosnu vijest. Mi na radio-stanici smo se osjećali
posebno počašćeni, kao da smo sami sudjelovali u spasavanju Vrhovnog štaba i
druga Tita. Sjećam se kao danas da je pozivni znak bio KAR, a ton njihove
radio-stanice hrapav.
Početkom srpnja pozove me komesar Korpusa Vlado Janjić Capo.
Uplašila sam se raporta i razmišljala što li sam to opet učinila da me zove. Naime,
jednom sam već bila na raportu kod bivšeg komandanta Pere Drapšina, pošto
sam pravila neke eksperimente s telefonom i pokvarila ga. Međutim, Capo me
upita da li bih išla u Zagreb. Nije mi bilo posve jasno o čemu je riječ, dok mi
nije rekao da sam određena za posebni zadatak. Bila sam mlada, puna poleta, nisam
znala za strah, vjera u pobjedu me nosila i svaki zadatak Partije značio je za mene
mnogo. Povjerenje koje mi se ukazalo time što me upućuju u Zagreb dalo mi
je novu snagu. To je bilo veliko povjerenje, a značilo je priznanje mom radu. Znala
sam da to moram opravdati bez obzira na sve teškoće i opasnosti. Zanesena takvim
mislima, vidjela sam sebe u ulozi heroja, željela sam da što prije krenem na put,
da radim, da pomognem Partiji i domovini za što brže oslobođenje od neprija­
telja.
Zaokupljena takvim mislima spremila sam se na put. Kad sam od
komesara Cape dobila posljednje upute i otišla da se pozdravim sa svojim dru­
govima, miješala su se u meni osjećanja radosti i tuge, jer nisam znala da li ćemo
se ikada više vidjeti. Oprostila sam se sa Sitnom, Ivanom, Vesnom, Nadom i
Vladom Štamfeljem. S Vladom sam bila posebno drugarski povezana, oboje smo
bili zagrebački đaci, sreli smo se kad smo preko veza putovali u Slavoniju u
partizane, on u Sedamnaestu udarnu, a ja u Šesnaestu omladinsku. U toku rata
smo se još dva puta slučajno sastali: na putu u Liku i kasnije na Psunju.
Iz Velinaca kraj Zvečeva, gdje je tada bio štab Korpusa, uputila sam
se posve sama u Moslavinu. Idući bez pratioca prema Čazmi i ne znajući gdje
su ustaše, ušla sam u jedno moslavačko selo. Bilo je podne. Potražila sam odbor­
nika NOO-a da me rasporedi na ručak. Pošto ga nisam našla, pogledala sam niz
seosku cestu i primijetila lijepu zidanu kuću. Uz nju je bilo veliko gnojište, što
je obećavalo dobar obrok. Ušla sam u dvorište i viknula: »Ima li koga?« Javio se
neki mlad čovjek sa ženom i upitao me što želim. Kad sam mu rekla da sam
gladna, dali su mi varenike i kruha, premda sam očekivala nešto bolje. Čovjek
je stalno pogledao na moj pištolj s prigušivačem i pri tome se ogledao strah u
očima njegovim i njegove žene. Pitao me da li sam sama i odakle dolazim. Budući
da sam primijetila da ima neprijateljsko držanje, odgovorila sam da nisam sama,
da je došao slavonski bataljon. Kad sam nakon završenog jela otišla na cestu,
zaustavio me jedan dječačić — pionir. Začudio se kad je vidio odakle sam izišla
i da sam sama rekavši mi da sam bila u kua ustaškog tabornika i da su prije
desetak minuta tu bile ustaše.
Uznemirena zbog blizine bande, opreznije sam ulazila u naselja i na­
kon nekoliko dana putovanja stigla u Čazmu. Jedva sam uspjela saznati gdje se
nalazi Povjereništvo CK KPH za sjevernu Hrvatsku, jer su mještani bili vrlo
nepovjerljivi. Kad sam napokon našla drugaricu Anku Berus, pao je mrak. Predala
sam joj dokumente i engleski pištolj s prigušivačem, a moju veliku »lamu« 9 mm
zamijenila sam za mali »mauser« 6,35 mm. Nekoliko dana kasnije otišla sam u
Preseku, gdje je bio OK KPH i drugarica Ružica Turković.
U Preseki je počeo moj ilegalni rad. Budući da je Preseka u neposred­
noj blizini Zagreba, tuda su često prolazile jače neprijateljske snage. Uz Nijemce
i ustaše i Čerkezi su stalno upadali u selo. Bile su potrebne posebne mjere op­
reznosti da nas ne otkriju, a da ipak radio-stanicu stavimo u pokret. Kad su dolazili
neprijatelji, sakrivali smo se u kukuruze, a pred veče sam odlazila u obližnju
šumicu, gdje sam uz pomoć Posavca postavljala antenu i održavala vezu sa Čaz­
mom. Radio-stanicu (američku MK 7) nosila sam uvijek sa sobom u malom kov­
čegu, tako da je izgledalo da nosim svoju prtljagu. U toku rada na terenu Preseke
morala sam nekoliko puta mijenjati lokaciju, jer je postojala opasnost da me
neprijatelji otkriju. Naređenje za odlazak u grad očekivala sam u Nartskom Otoku
kod jednog seljaka, pripadnika NOP-a. Tu je na odlazak u Zagreb čekala i drugarica
Vera Cvetković, koja je otišla tjedan dana prije mene.
U ponedjeljak 25. rujna, nekoliko dana prije polaska u Zagreb, pozvala
me Ružica da dođem u Preseku da me upozna s drugaricom Vikicom Tučkorić
i drugom Šabanom, koji su bili zagrebački ilegalci. Oni su bili određeni za pri­
hvatnu vezu u gradu. Sa Šabanom je bio utvrđen ovakav plan sastanka: 28. rujna
1944. u 16 sati trebala sam poći desnom stranom Petrove ulice od Bukovačke
prema Vlaškoj, a Šaban desnom stranom Petrove počevši od Vlaške prema Bu-
kovačkoj. Ružica je bila zabrinuta kako ću se snaći i prijeći u grad. Puna dva dana
davala mi je savjete i pripremala mi garderobu. Najneugodnije je bilo saznanje
da ću morati ići na put bez ikakvih isprava, jer smo u posljednji čas saznali da
nisu mogle biti gotove.
Što da se radi? Kako da se obučem da budem što neupadnija, da ne
pobudim sumnju, da me ne pitaju za legitimaciju i propusnicu. Konačno smo
odlučile da se obučem kao seljančica. Kad sam obukla bogatu posavsku nošnju,
stavila maramu na glavu i obukla crni, samtasti kaputić okraćalih rukava — tek
tada sam shvatila da igram najveću ulogu u životu. Smjeran pogled, molitvenik
i krunica u rukama, košarica sa sirom, maslacem, jajima i jabukama, to je bio dekor
koji je trebao prevariti neprijatelja da pred sobom ima nedužnu seosku djevojku,
a ne partizansku obavještajku. Za slučaj neugodnih iznenađenja, bila sam naoru­
žana malom bombom i pištoljem, koje sam sakrila u velike nabore narodne nošnje.
Bomba je bila malo odvmuta, a pištolj s metkom u cijevi, trebalo ga je samo
otkočiti. U rubu suknje imala sam ušiven plan rada. Tako opremljena spremila
sam se s Posavcem na put. Bilo mi je teško još jedno rastajanje, sada s Ružicom
i ostalim drugovima u Okružnom komitetu. Zažalila sam i za svojom novom
engleskom uniformom i američkim visokim cipelama koje sam donijela iz Sla­
vonije, te za partizanskom torbicom punom dragih sitnica.
Svanuo je četvrtak 28. rujna. Ujutro me Posavec uzeo na bicikl i od­
vezao nadomak Zagrebu. Tu smo u kući naše veze ručali i čekali vrijeme za
polazak. Nešto prije tri sata poslije podne drug za vezu i ja otišli smo prema gradu
i jedan kilometar pred mitnicom u Dubravi ostavio me samu.
Ostala sam sama okružena neprijateljima. Ustaše stacionirani u protua­
vionskoj obrani Zagreba bile su kraj ceste i dobacivale mi neukusne primjedbe,
koje su me dovodile do bijesa, tako da sam zaboravila misliti na to kako ću prijeći
mitnicu i provući se u Dubravu. Prvi put nakon odlaska u partizane vidjela sam
ih kao vlast. Gledajući ih onako bahate i svemoguće, mržnja se u meni gomilala.
Moram prijeći mitnicu! Zabavljala me misao što bi učinili da znaju tko sam.
Bližio se presudni trenutak, o kojem je sve ovisilo. Mitnica. Što li će
me pitati? Kako ću se uvući u grad? Čudno, uopće me nije bilo strah. A u to
doba su strijeljali i za sitnije stvari.
Još nekoliko metara i onda...
Ali, što se to čuje, kakav je to šum? Dolazi kamion pun ustaša. Bili
su u pljački. Iz kamiona se čuje kokodakanje kokoši, cičanje praščića. Straža s
mitnice je priskočila kamionu da dobije dio opljačkane hrane. Svi su veseli, pjevaju,
piju rakiju. Mene, sitnu seljanku, nitko ne primjećuje. Iskoristila sam priliku i uz
kamion kliznula u Zagreb.
Odahnula sam vidjevši da sam stigla u planirano vrijeme. Uputila sam
se dijagonalno preko Maksimirskog parka prema početku Bukovačke. Na pola puta
naišla sam na ogradu od bodljikave žice i domobransku stražu. Bile su tu njihove
barake, sagrađene nakon mog odlaska u partizane. Morala sam se vratiti i požuriti
cestom. Stigla sam ipak nešto ranije i stisla se pod balkon kuće na uglu. Počela
je kiša. S jednom seljankom koja je tu prodavala jabuke započela sam razgovor
kako bi se činilo da smo zajedno.
Vrijeme je za polazak. Uputila sam se Petrovom ulicom. Brinulo me
hoću li prepoznati Šabana, jer sam ga vidjela samo jedanput. Tada primijetih u
daljini nekog cmomanjastog domobrana kako mi se smješka. Pomislila sam da
nisam dobro obučena i da je možda primijetio moje engleske čarape. No, on se
uputio ravno k meni. Uto sam ga prepoznala, bila je to moja veza, bio je to Šaban.
Susret je bio srdačan, ponudila sam mu jabuku. Oboje smo bili veseli što smo
se našli i što je sve dobro prošlo. Kada se sada, dvadeset i četiri godine kasnije,
sjetim trenutaka, protrnem. Što bi se bilo dogodilo da Šaban nije došao na sa­
stanak? Tada nisam ni pomišljala na tu mogućnost
Prošli smo pored rodilišta iza kojeg se nalazi Babonićeva ulica i kuća
broj 20, u kojoj su stanovali moji roditelji. Kako bih ih željela vidjeti, stisnuti
se uz njih, čuti Vesnu kako pjeva. Kako bih voljela zajedno s njima prosjediti
jedno jesensko veče uz toplu peć i ispričati im što sam sve doživjela. Do oslo­
bođenja oni neće znati da sam bila toliku blizu. Pisma koja sam im pisala i koja
su oni očekivali s nestrpljenjem i strepnjom predavana su na poštu u Dugom
Selu.
Došli smo na kraj Petrove ulice. Tu smo se Šaban i ja ukrcali na
tramvaj i odvezli do kraja trešnjevačke ceste, gdje se odmah uz potok nalazi
Lošinjska ulica i mala kuća s visokim prizemljem, podrumom i tavanom. Na njoj
je broj 24. Vlasništvo je obitelji Benel, koja je pristala da me primi, točno znajući
što će se dogoditi ako nas otkrije neprijatelj. Šaban me upoznao s bakom, starom
učiteljicom u penziji, i Olgom i Micikom, profesoricama njemačkog i francuskog
jezika. Po dolasku okupatora obje su prekinule rad u školi i bavile se instrukcijama.
Kad je ugovoreno da dođem k njima, po naređenju Partije, prekinule su rad u
Agitpropu grada, a za kamuflažu počele su održavati tečajeve njemačkog jezika
za predškolsku djecu! Micika i Olga su vrlo inteligentne i kulturne žene, koje
su mogle dobro proći u bilo kojem političkom režimu, ali su radije izabrale ovaj
neizvjestan i riskantan put. Nikad se nije znalo što će donijeti sutrašnji dan. A
baka Benel? Starija, dostojanstvena gospođa, učiteljica — prosvjetiteljka, udova
višeg šumarskog savjetnika. Što je nju ponukalo da u tim godinama pođe putem
koji je svakog trenutka mogao biti prekinut? Isto što i njene kćeri: ljudsko do­
stojanstvo, sloboda i borba protiv fašizma.
Obitelj Benel primila me toplo, kao svoju kćerku. Pomogle su mi da
se snađem u ovom posve drugom svijetu, u svijetu bez slobode, bez kretanja. Bila
sam kao ptica u kavezu.
U potkrovlju kuće bila je sobica pripremljena za mene, te bunker »ni
na nebu, ni na zemlji«. Nalazio se iznad ulaza u kuću i u njega se uvlačilo s tavana.
Kako je Šaban, a kasnije drugarica Živka, trebao održavati vezu sa mnom, jer mi
je donosio šifrirane depeše koje sam preko radio-stanice slala na oslobođeni te­
ritorij, to smo na tavanskom prozoru držale obješen komad bijelog platna kao
znak da nema opasnosti i da mogu doći. U slučaju opasnosti platno smo skidale
s prozora.
Postojala je mogućnost da ustaška vlast dodijeli stanara u tu sobicu,
pa smo Olga i ja inscenirale rušenje krova. Napravile smo pukotine na stropu,
izduble ih i iscrtale tušem da izgledaju još dublje, i strop poduprle debelom
gredom. Po podu smo nabacale suhe žbuke. Tada je Olga dovela stanara iz po­
druma, domobrana Štefeka, da vidi kako je gore opasno stanovati. Eto, u tu sam
se sobicu uselila na neodređeno vrijeme.

[9A4OE]

Mjesec dana nakon dolaska Šaban mi je donio radio-stanicu i kristale
za određivanje valne dužine. Plan rada sam imala i već prve noći sam s impro­
viziranom antenom pokušala uspostaviti vezu. Nisam uspjela. Drugi smo dan na-
tegle antenu uzduž tavana, sa po jednim izolatorom na svakom kraju. Preko jednog
smo stavile krpu kao da se suši, drugi je bio u tami pod gredom iznad stropa
moje sobice. Žica je bila izolirana u smeđoj gumi te je sličila na uže za sušenje
rublja. Nije to bila antena po proračunima, već prema mogućnostima. Ne da se
nije mjerilo na centimetre, već ni na metre. Ipak, naš trud je urodio plodom i
te je noći u 01,00 uhvaćena veza sa OK KPH u Pokuplju, s drugom Mikom
Špiljakom. Radio-telegrafist je bio Ivo Sladojev, odličan majstor, kojem nije bilo
teško da prima moje slabe signale. Bilo je ugovoreno da održavamo vezu svake
noći u isto vrijeme, a u slučaju smetnja, sat kasnije. Imala sam četiri kristala, koje
sam mijenjala svake noći, da sè pete noći ponove.
Ne znam da li bi me bilo strah da sam znala na koji se način traže
radio-stanice i da nije teško pronaći nepokretan objekt. Tek nakon završetka rata
razmišljala sam o tome i shvatila opasnost u kojoj sam bila. Sjetila sam se da
sam nekoliko puta vidjela pokretne goniometre kako kruže Trešnjevkom.
Tih dana, slušajući Slobodnu Jugoslaviju, čule smo da je oslobođen
Beograd. I mi smo se pridružile slavlju popivši crnu kavu, maštajući o danu našeg
oslobođenja. Potkraj listopada Šaban se vratio na oslobođeni teritorij, a na njegovo
je mjesto došla drugarica Živka (ili, kako smo je mi zvale, Vinka), vrlo ozbiljna
mlada žena, škrta na riječima, ali ono što bi rekla uvijek je bilo na mjestu. Malo
sam je se bojala i gledala je s respektom. Živka mi je donosila šifrirane telegrame
i nakon dan-dva dolazila po odgovore, budući da po svim obavještajnim pravilima
nije nikada smjela provesti noć kod mene. Živka se toga pravila strogo držala.
Radila sam svega dva, najviše četiri sata noću, nisam smjela izlaziti
u šetnju i prevladavala je monotonija. Srećom, tu su bili iskusni pedagozi, Micika
i Olga. Prvo su me zaposlile zadajući mi lekcije iz francuskog jezika. Morala sam
raditi usprkos protivljenju. Čak su ocjenjivale moje sastave. Pokušavale su i s
njemačkim, ali ja nikako nisam htjela vježbati, željela sam zaboraviti i ono što
sam znala. Bila sam alergična na sve njemačko, poistovjećujući to s fašizmom.
Zabavljala sam se i crtanjem pohvalnica za njihove male đake. Nacrtala sam veliku
igru za učenje brojeva. Bila je to karta Evrope s putovima koji su spajali glavne
gradove. Malo sam se našalila i nacrtala u Moskvi top koji je igrača prebacivao
u Berlin. Malo — pomalo i imala sam posla po čitav dan. Ujedno sam učila
strojopis i neumorno tipkala. Prepisala sam čitav »Manifest«, neke proglase Na­
rodnog fronta, zabilježila sve partizanske pjesme koje sam zapamtila. Kad mi je
i toga bilo dosta, dolazilo je na red učenje pjevanja. Olga me pratila na klaviru
i nastojala da iz mog grla izvuče ljepše tonove, ali uzalud. Jednog popodneva svirale
smo i pjevale pjesmu »Bandiera rossa«. Primijetile smo jednog talijanskog vojnika
kako stoji pred prozorom naše kuće i sluša, smiješeći se. Odmah je zavladalo stanje
pripravnosti. Uvukla sam se u bunker u kojem su se nalazili radio-stanica, aku­
mulatori, punjač akumulatora i oružje, a Olga i Micika su razbacale stvari po sobi.
Pronašle su i eventualnu ispriku. Ipak, sve je prošlo mimo, a moglo nas je stajati
glave. Kasnije smo svirale i pjevale potiho i čini mi se da je bolje zvučalo.
Živka je redovito dolazila u zakazano vrijeme i nikada nije zakasnila.
Kad se jednom to dogodilo, jako smo se zabrinule i razmišljale što je s njom.
Kako nisam imala šifru, sjetila sam se i zapisala jednu staru kojom sam se prije
polaska u Zagreb koristila za vezu s Povjerenstvom u Čazmi. Karakterističan broj
u petoj grupi bio je »50005«. Njome sam tada šifrirala depešu i javila da ne znam
što je sa Zivkom. Još nisam bila dobila odgovor, a Živka se vratila. Bila sam
presretna. Ispričala nam je da je sav Zagreb blokiran i da se više ne može izlaziti
iz grada, bez specijalnih propusnica, te da je morala preplivati Savu i skrivati se
u šašu. Mi smo tada bili jedina sigurna veza s oslobođenim teritorijem.
Nakon mnogih molbi, Zivka mi je dopustila da poneku večer iziđem
pola sata u šetnju. Obično smo izlazile 30 do 40 minuta prije policijskog sata,
koji je bio već u 19 sati. U tim šetnjama dobro sam upoznala Pongračevo i
Ljubljanicu i zavoljela taj kraj.
Jedne noći poslala sam depešu da su u Čmomercu postavljeni vagoni
s ratnom opremom, a sutradan su došli američki bombarderi. Tom prilikom se
dogodilo nešto što nas je dugo nasmijavalo. Amerikanci su, osim na Cmomerec,
sasuli nekoliko bomba i na Trešnjevačku cestu, koja je paralelna s njihovim ciljem.
Jedna je bomba pala ispred kupališta na Selskoj, pa smo pred veče Micika i ja
otišle da vidimo kako to izgleda, jer su svi susjedi pričali o tome. Kad smo došle,
oko jame, koju je izdubla bomba, bilo je već mnogo ljudi. Progurale smo se bliže
i ja sam stala iza jednog golemog ustaše u uniformi. U tom trenutku on se okrenuo
prema meni i rekao: »Braćo, razilazite se!« Ispalo je da je meni rekao »braćo«.
U to se vrijeme zbio događaj koji nas je vrlo rastužio. Kad sam jednog
jutra otvorila ustaške novine, opazila sam na prvoj stranici veliki popis strijeljanih
za »odmazdu«. U tom je popisu bilo odštampano i ime Vikice Tučkorić. Još uvijek
mi je pred očima njezino nježno, nasmijano lice i zabrinut pogled kojim me je
gledala kad smo se srele u Preseki. Uhvatili su je dok je čekala na vezu, mučili
je ali nikoga nije izdala. I objesili su je a da ništa nisu saznali.
Dani su polako prolazili, meni je bilo sve teže podnositi »zarobljeni­
štvo«. Molila sam da mi pošalju smjenu, da me puste da se vratim u brigadu,
da idem na bunkere. Moje molbe nisu mogle biti ostvarene. Svi koji smo bili
u Zagrebu morali smo tu ostati do kraja, pa ma koliko god se taj kraj otegnuo.
Zaviđala sam svojim drugaricama partizankama, pa čak i Dušanki iz Međeđe, s
kojom sam bila u istoj četi i koja je poginula početkom kolovoza 1943. u borbi
kod Đulovca. Bila je lijepa, kršna Bosanka, neustrašiva u jurišu. Kad sam joj mrtvoj
prala lice i vezivala maramu da se ne vidi razbijena glava nisam pustila ni suzu.
Sada sam se sita naplakala. Sjetila sam se drugarica i drugova iz čete s kojima
sam bosa gazila Kalnikom i čučala u zasjedi kod Cerja Tužnog čekajući oklopni
vlak, dok je naša Dvanaesta napadala Lepoglavu. Što sam dulje bila u Zagrebu,
sve su mi više navirale slične misli.
Izvadak iz Ratnog notesa:
13. veljače — Prije podne popustio živac na lijevoj strani lica, te sam
sva iskrivljena.
28. veljače — Sve se vratilo na staro mjesto.
15. veljače — 45-1510 — Danas je točno dvadeset tjedana što sam
došla. Baš u to vrijeme sam prešla mitnicu grada. Uzbuna traje. Negdje i bom­
bardiraju, ali dosta daleko.
Do 16. veljače, 45 — Potrošeno 580.000 kuna.
Moj rad je tekao bez zastoja, tako da je neprijatelj primijetio da na
Trešnjevci postoji neka neregistrirana radio-stanica. Bilo je to još za Šabanova
boravka u gradu. Počela je racija i trajala je tri duga dana. Ustaše su detaljno
pretraživale kuću po kuću, stan po stan. Očekujući da dođu u našu kuću, sve smo
uredile po planu, a ja sam se zavukla u bunker. Na ulaz u bunker Olga i Micika
su stavile pripremljeni karton namazan vapnom, iznad njega skinute unutrašnje
prozore sa staklima (stakla su morala biti skinuta s prozora zbog bombardiranja),
tako da nitko nije mogao pomisliti da se iza prozirnih stakala nalazi ulaz u bun­
ker.
Konačno su ustaše došle i u našu kuću. Prvo su pregledale stan u
podrumu, gdje je stanovao Štefek sa ženom, potom se popeli k nama. Sklupčana
u bunkeru slušala sam sve njihove razgovore. Pošto su pregledali i prizemlje, otišli
su na tavan. Malo dulje su pregledavali željezni rezervoar za vodu i kuckali po
njemu. I tu su našli sve U redu, ništa sumnjivo. Sve bi bilo dobro da nisu zatražili
prijavnice. Sad je nastala strka. Ni baka, a ni Micika i Olga nisu se mogle sjetiti
kamo su ih spremile. Našla se samo Micikina. Ustaše nisu uzele u obzir nikakva
dokazivanja da je to njihova, Benelova kuća, da u njoj stanuju od kada je sagrađena,
već su Olgu i baku uhapsile i odvele u zatvor. Po završetku racije Micika i ja
smo ponovo pretražile sve dokumente i našle prijavnice, tako da su baka i Olga
već sutradan puštene iz zatvora.
Za vrijeme racije, stisnuta u rupi-bunkeru, stalno sam kombinirala što
da učinim ako me otkriju, kako da što skuplje prodam život. Otkočila sam svoj
»mauzer«, odvmula kragujevku. Zaključila sam da bi bilo najbolje da prvo ispucam
sve metke i na kraju, kad se ustaše okupe oko mene, da legnem na aktiviranu
bombu. Sve sam to trijezno, bez panike i straha, razradila u detalje. Srećom, sve
je ostalo samo plan. Šaban je znao da je na Trešnjevci racija i bio je jako zabrinut
za njen ishod. Nekoliko puta je dolazio u blizinu kuće i čekao da mu damo znak
da može doći. Čim smo na tavanski prozorčić stavile bijelu krpu, odmah je dojurio.
Izgrlili smo se i izljubili, kao da smo se sreli nakon dugog, dugog vremena.
Nekoliko puta iza racije, čule smo od roditelja nekog đaka da je pronađena par­
tizanska radio-stanica s opisom kako izgleda.
Mi smo se samo smješkale.
Izvadak iz Ratnog notesa:
Bombardiranja dok sam bila u Zagrebu:
14. listopada 44. navečer
13. veljače 45. oko 14,00-15,30
14. veljače 45. oko 12,00-17,00
4. ožujka 45. u 14,10-14,20
14. ožujka 45. u 12,25-12,50
17. ožujka 45. u 13,15
To su samo jača bombardiranja.
Pošto su Amerikanci sve više bombardirali naručene objekte, jedne su
noći napali skladište vojnog materijala i vlakove u Maksimiru. Bilo je to dva tjedna
nakon mog dolaska u Zagrebu, 14. listopada 1944. godine (podatak iz Ratnog
notesa). Kad je dan znak za uzbunu, nismo še odmah sklonile u podrum, jer su
sirene svaki čas zavijale i nismo poklanjale pažnju takvim sitnicama. Odjednom
se zemlja počela tresti. S tavanskog prozorčića ugledale smo grozd raketa za osvjet­
ljavanje, koji se, pušten padobranom, polako njišući spuštao k zemlji. Čitav grad
bio je rasvijetljen kao da je dan. I kod nas, na drugom kraju grada, dobro se vidjelo.
Bilo je to najjače bombardiranje za vrijeme mog boravka u ilegalnosti.
Prilikom jednog drugog bombardiranja, kad nam se činilo da je opasno
ostati u kući, nas tri smo otišle u podrum. Baka nije htjela ići, ostala je kuhati
večeru. U takvim slučajevima uvijek sam se oblačila tako da izgleda kao da sam
tog časa došla s ulice u tuđe sklonište. Stajale smo među debelim zidovima po­
druma i čekale da završi uzbuna, kad je odjednom netko jako zalupao na vrata.
Olga je otvorila vrata. Ugledale smo dva njemačka vojnika koji su zatražili sklonište
za vrijeme uzbune. Olga i Micika su ih pozvale da uđu, razgovarale su malo s
njima, umirile ih, jer oni su bili zeleni od straha. Ja sam cijelo to vrijeme šutjela
i bila im okrenuta leđima. U džepu sam stiskala pištolj držeći palac na kočni­
ci.
Još jednom sam se našla u nezavidnoj situaciji. Jedne večeri, dok smo
nakon policijskog sata sjedile u kuhinji i pričale, a ja kao dobar borac čistila i
podmazivala uljem svoj pištolj, netko je zakucao na vrata. Bio je to naš susjed
Lederhas koji je donio zalemljeni kabel za moju radio-stanicu, točnije za punjač
akumulatora. Naime, moja je radio-stanica radila i na struju i na akumulatore, tako
da sam se njome mogla koristiti u svim situacijama. Susjed, dakako, nije znao
čemu služi ta žica, a te je večeri kanio malko popričati o političkoj situaciji i stanju
na frontovima. Kako su iz kuhinje vodila vrata samo u smočnicu, osim onih za
hodnik gdje je bio susjed, morala sam se tamo sakriti. U brzini sam ostavila pištolj
na kuhinjskom ormariću. Odmah sam se sjetila što sam učinila i nervozno čekala
da ode. Lederhas je opazio oružje, ali se pravio da ga ne vidi. Zadržao se kratko
vrijeme. Nije spomenuo ni upitao ništa, ali mu je Micika sutradan rekla da nas
je posjetio neki njihov rođak, koji je kulturbunder, i da je bio zaboravio pi­
štolj.
Izvadak iz Ratnog notesa:
15- ožujka 1945 — Točno sam već 24 (dvadeset četiri) tjedna ovdje.
Dosadno je.
29. ožujka — 26 tjedana ili pola godine.
Polovicom ožujka sjetila se Živka da me upita da li sam član Partije.
Začudila se kad sam joj rekla da sam još uvijek skojevka. Bilo joj je žao što me
i prije nije pitala. Tako me je tek tada, u suglasnosti s Povjerenstvom CK i Ankom
Berns, bez kandidatskog staža primila u Partiju. Nemam riječi da opišem kako
je to djelovalo na mene, koliko sam bila sretna i koliko mi je to dalo poticaja
da izdržim do kraja.
Izvadak iz Ratnog notesa:
2. travnja 45 — Primljena u KPJ.
19. travnja 45 — Saznala da sam odlikovana Ordenom za hra­
brost.
23. travnja 45 — Voltmetar 20 000 kuna, »gnom« mjerilo 10 000
kuna.
Približavao se kraj rata, imala sam mnogo posla. Osim veze s Ankom
Berns i Mikom Špiljakom, održavala sam vezu i s prvom vladom Hrvatske u Splitu,
drugom Vladimirom Bakarićem, te s komandantima Prve i Druge armije NOV,
Kočom Popovićem i Pekom Dapčevićem. Oni su sa svojim armijama napredovali
prema Zagrebu, a mi smo brojile koliko su još kilometara udaljeni.
Pošto je Živka, pripremajući grad za ulazak naših jedinica, bila stalno
na nogama, jedan dio šifriranja prepustila je meni. I to sa šiframa »ZAGREB«
i »HEJ SLAVENI«. Kako ni ja nisam dospijevala svršavati sav posao, jer sam
trebala šifrirati, dešifrirati i emitirati depeše, pozvala sam u pomoć Olgu i Miciku.
Dakako, po Živkinom odobrenju. Radile smo neprekidno gotovo bez spavanja,
osobito prvih dana svibnja.
Posljednja tri dana sam, uz ostale depeše, svaki put slala jednu s istim
sadržajem: »Dolazite što prije. Banda se povlači. U Zagrebu je bezvlašće«.
Još koji dan i doći će naši, partizani. Počele smo šivati zvijezdu na
zastavi. Svanulo je jutro osmoga svibnja. Jedna srbijanska jedinica ušla je u Zagreb
preko Save kod Borongaja i izbila na Heinzelovu ulicu. Bili su to prvi partizani
u našem gradu. Zatim su ušli u grad borci XVIII udarne brigade XXVIII udarne
divizije — slavonske, koji su došli od Velike Gorice, gdje su bili u zasjedi. Iz
pravca Dubrave posljednje su došle jedinice X zagrebačkog korpusa, koje su malo
zakasnile jer su morale prihvatiti borbu kod Sesvetskog Kraljevca. Računajući da
su partizani u gradu, mi nismo dalje čekale, već smo na krov kuće izvjesile zastavu
s crvenom petokrakom. Odmah se tu našao jedan pripadnik Narodne zaštite s
puškom da čuva kuću. Uto naiđe Živka. Vidjevši zastavu na kući, jako se razljutila
i izgrdila me da ću nastradati posljednjeg dana rata, jer je u Zagrebu bilo još uvijek
dosta ustaša koji su se krili i bježali prema Sloveniji, a naročito su se vrzmali
po Trešnjevci i Črnomercu. Poslušale smo Živku i teška srca skinule zastavu.
Međutim, na ostalim kućama na Pongračevu i dalje su se vijorile zastave sa zvi­
jezdom, napravljene po uzoru na nasu.
Još jedna noć i čitav grad je naš. Ujutro su mi susjedi došli javiti da
je u njihovu kuću došao jedan partizan svojoj sestri. Pojurila sam da nakon osam
mjeseci samovanja konačno vidim nekog partizana. Na vratima sobe zastala sam
iznenađena, jer taj je partizan bio drug Mate Jerković, komandant našeg Korpusa,
koji me je zajedno s Capom poslao u Zagreb. Radosno smo se pozdravili i pričali
0 zajedničkim drugovima partizanima. Bila sam vesela što je prvi partizan bio moj
stari ratni drug.
Došao je i dugo očekivani trenutak da odem do svojih roditelja. Jer
biti u istom gradu u kojem su i moji najmiliji, ne javiti im da sam tu, da mi
je toplo, da nisam gladna ni bolesna — bilo je teško izdržati. Oni su bili uvjereni
da ratujem negdje po Slavoniji. Posudila sam bicikl i odjurila u Babonićevu.
Pozvonila sam na vratima vrta. Na prozoru prvog kata pojavilo se milo
lice mog oca i začuo povik: »Ljera, došla je moja Ljera!« Nisam mogla ući u
dvorište, veliki vučjak Luks nije me puštao. Bila sam izvan sebe, žurila sam u
kuću, htjela sam ga ubiti. No došao je gazda i odveo ga. Bila sam sretna kad sam
se zadihana našla u očevu zagrljaju. Gdje su mama i seka Vesna? Osim oca kod
kuće je bila samo teta Nina s djecom, jer su mama i Vesna išle čekati slavonske
jedinice nadajući se da ću i ja doći s njima. Tata nije htio ići s njima govoreći
im da ću doći kući — i nije se prevario. Teta Nina je išla po mamu i Vesnu
1 našla ih u Vlaškoj kod Petrove crkve. Odmah su se vratile. Ja sam gledala kroz
prozor i kad sam ih opazila, pojurila sam niz stepenice u njihov zagrljaj. Grljenju,
ljubljenju, veselju i pričanju nije bilo kraja.
Tada se moja draga mama sjeti da bih trebala oprati noge, jer sam
dugo pješačila do Zagreba. Protesti nisu pomogli i tek kada mi je mama oprala
noge, uspjela sam im objasniti da sam tu, u Zagrebu, već osam mjeseci, da sam
se dovezla biciklom, s Trešnjevke i da sam uostalom sinoć oprala noge. Trgli su
se i rekli da su odmah vidjeli da sa mnom nešto nije u redu, jer da su svi partizani
opaljeni od sunca i vjetra, a ja, njihova Ljera, tako blijeda.
Tada smo svi skupa prasnuli u smijeh i proslavili moj povratak iz
rata.*

[9A4OE]

U posljednjem tekstu se spominje "... Radio-stanicu (američku MK 7) nosila sam ..." upravo je to radiouređaj koji je na fotografiji s kojim rukuje djevojka, malo je nespretno napisano MK 7, trebalo bi biti MK VII (paraset) i porijeklo GB ne USA.

[9A4OE]

skraćena verzija, samo da se vidi kad su MK-VII došle na ove prostore


PRVE RADIO VEZE NOV U HRVATSKOJ
...
U maju 1943. godine u Hrvatsku je padobranom spuštena prva engleska voj­
na misija. Prvo što smo od nje tražili bile su radio-stanice, koje smo istina dobili,
ali sukcesivno - jednu po jednu - u većem vremenskom razmaku. To su bili ču­
veni »kuferi« MK i B-II (18-20 W) sa napajanjem 110-240 v i na akumulator 6
v preko vibratora. Oscilator je bio samo na kristal. Svaka radio-stanica je imala
jedan komplet rezervnih cevi i jedan rezervni vibrator. Uz stanicu je bilo najviše
4-6 kristala. Sa radio-stanicama dobili smo i agregate za punjenje akumulatora,
akumulatore i sav ostali pribor. Bile su vrlo lake i pokretne, baš
onakve kakve smo želili. Dakle, nakon višemesečnog natezanja i mučenja najzad
smo dobili vrlo dobre radio-stanice. Kako su stizale, raspoređivane su u najvaž­
nije štabove.
...
Milan Vukšić


Nitko se ne pita gdje su nestali radioamateri, dobili smo službeno, "CB radioamateri"?

[9A1X]

Ljerka Kirac-Dulčić
TAJNA RADIO-STANICA NA TREŠNJEVCI
U rujnu 1944. godine stigla sam u Zagreb — Moj zadatak
radio-telegrafista — Ustaše nisu pronašle bunker — Održa­
vala sam vezu sve do oslobođenja...

20-ta minuta filma https://www.youtube.com/watch?v=hZeLX220Q3c

[9A6AA]

...
Posla je bilo mnogo. Radili su sa mnom Englov brat Stjepan, zvani
Maks, dva šegrta (ondašnji termin za učenike u privredi) Ivo Burja i Vlado Švec...

Hvala na zanimljivim citatima...
Poznavao sam jednog Burju, koji bi po godinama mogao biti taj "šegrt". Osamdesetih godina bio je stručnjak za cijevne uređaje. Tranzistorsku tehniku nikad nije usvojio.
Umro je prije 10 godina.

[9A4OE]

Radio postaja sa slike broj 2 se veže kažu za špijuna br. 1 ondašnjeg vremena nikad "otkrivena" za razliku od ove prve